Vesti

Kako somatska bolest utiče na osobu i njenu porodicu

  • Broj pregleda: 417
cerebralna-paraliza-srbija-somatska-bolest-porodica-uticaj-23-04-01

Razumevanje bolesti nije samo razumevanje bolesne ličnosti već takođe i razumevanje socijalne mreže te ličnosti( Kleinmman 1988).

Prednost Saveza za CDP Srbije je u jakoj mreži koju čine članice - organizacije. Pluralitet aktivnosti koje se svakodnevno realizuju u našim organizacijama, širom Srbije, utiču na to da se unapredi psihofizičko stanje osoba sa cerebralnom i dečijom paralizom, ali i da se spreči propadanje njihovog opšteg zdravstvenog stanja. U sprovođenje aktivnosti uključen je veliki broj stručnih lica, koji neretko probijaju granice svog angažovanja i nesebično daju  doprinos unapređenju života naših članova. Danas sa vama delimo tekst predsednice Društva za CDP Jagodina i Sistemskog porodičnog psihoterapeuta, psiholog spec.ma Srbijanke Andrejić :

 

Razumevanje bolesti nije samo razumevanje bolesne ličnosti već takođe i razumevanje socijalne mreže te ličnosti (Kleinmman, 1988).

Dijagnoza akutne-hronične bolesti predstavlja značajnu životnu krizu za svaku osobu nepripremljenu za promene i alternirajuće periode stabilnosti, krize i neizvesnosti u budućem funkcionisanju. Od trenutka kada se saopšti dijagnoza, pa nadalje, osoba pokušava da prihvati tu promenu koja je praćena modifikacijom svog sveta unutrašnje prezentacije i reorganizacijom i preorijentacijom svojih preostalih sposobnosti. Gubitak dela zdravlja i žalovanje za tim gubitkom odvija se u više faza koje zavisno od osobe mogu da traju kraće ili duže. Prva faza je faza otpupljenosti ili ukočenosti koja obično traje nekoliko časova do jedne nedelje. Ova faza može biti prekidana izlivima očajanja ili jakim besom. Zatim faza malaksalosti i poricanja, koja može da traje nekoliko meseci, nekad i godinama. Sledeća faza je faza dezorganizacije i očaja a za njom faza reorganizacije ili prihvatanja koja može biti na višem ili nižem stupnju.

 

Sa osobama koje  prolaze kroz ovakvu životnu krizu prolaze i porodice koje se prilagođavaju novim zahtevima u porodičnom životu i moraju da se organizuju u skladu sa zahtevima bolesti kako bi ispunili emocionalne i praktične zadatke. Primarni razvojni zadatak porodice je da kreira novu perspektivu vezanu za događanje bolesti i da održi kompetentnost u kontekstu delimičnog gubitka ili moguće smrti člana porodice.

 

Porodice sa vulnerabilnim članom prolaze kroz razne izazove i često reaguju po nekom od modela u kojima se može prepoznati ekstremni oblik bliskosti i intenziteta u porodičnim interakcijama što ukazuje na umreženost porodičnog sistema, izražena briga o dobrobiti člana porodice upućuje na preteranu zaštitu, a takođe se može prepoznati rigidnost u insistiranju na zadržavanju starih obrazaca ponašanja ili u nedostatku veština za rešavanje konflikta problemi ostaju nerazrešeni, preteći iznova i iznova i aktivirajući krug izbegavanja kao i poricanje bilo kakvih problema.

Sa somatskim bolestima sistemske intervencije se nude kao jedan od elemenata multi-modalnih programa koji uključuju medicinsku negu.Sistemske intervencije uključuju terapiju parova, sistemski rad sa pojednicem i porodičnu terapiju kao i grupe za podršku sa više porodica, i grupe za podršku negovateljima. Ove intervencije obezbeđuju psihoedukaciju o somatskoj bolesti i ovladavanju bolešću.Takođe, nude jedan kontekst u kome se unapređuje podrška za osobu sa somatskom bolešću i druge članove porodice. Uz to obezbeđuje i jedan forum za eksplorisanje načina za hvatanje u koštac sa stanjem i njegovim uticajem na porodične odnose. U jednoj meta-analizi sedamdeset studija Martire i sar.(2004) su našli da su sistemske intervencije za osobe sa hroničnom bolešću bile efikasnije od standardne nege. Studije su obuhvatale slučajeve sa demencijom, srčanom bolešću, kancerom, hroničnim bolom, srčanim udarom, artritisom i traumatskom moždanom povredom. Terapija parova je bila posebno efikasna u otklanjanju depresije kod osoba sa hroničnom bolešću. Sistemske intervencije koje su imale za cilj da poboljšaju blagodet ostalih članova porodice i negovatelja su bile posebno efikasne kada su se fokusirale eksplicitno na probleme iz odnosa. Takve intervencije su otklanjale teret usled davanja nege, depresiju i anksioznost. Te sistemske intervencije su uključivale grupe za rođake osoba sa hroničnom bolešću kao i porodičnu terapiju.Ovi nalazi sugerišu da sistemske usluge za osobe sa hroničnom bolešću zaslužuju razvoj kao deo multi-modalnih programa za osobe sa takvim stanjima što je zaključak koji je konzistentan sa predhodnim sistematskim pregledima.

Važne teme u radu sa ovim klijentima su tajne (čuvanje i održavanje tajni omogućavaju osećanja, krivica, strahovi i stid, a otkrivanje tajni u porodici donosi opasnost od uništenja porodične organizacije), verovanja (set verovanja članova porodice o zdravlju i bolesti određuje kako će se interpretirati bolest i buduće ponašanje), kontekst u kome se dešava bolest (nekim bolestima se pripisuje kulturno devijantno značenje), gubitak i žalovanje(rizici gubitka ili sami gubici imaju multigeneracijsko značenje i otežavaju ili blokiraju adaptivnu tranziciju i diferencijaciju), stigmatizacija (marginalizovanje i etiketiranje su zapravo diskriminacija koja je povezana sa neznanjem, strahom i potrebom za socijalnom kontrolom), depresija i anksioznost. Jako važno je to da stručnjaci razlikuju intervencije osnaživanja porodice da razvije mehanizme samopomoći i intervencije pružanja usluga socijalne zaštite. Takođe, preduslov za intervenisanje je uspostavljanje konteksta poverenja i sigurnosti kao i saosećanja sa svakim od članova porodice.

„Ako postoji put u Bolje, on nameće potpun uvid u Najgore“ Tomas Hardi