Vesti

Kako prevazići tugu i nastaviti dalje?

  • Broj pregleda: 197
cerebralna-paraliza-srbija-kako-prevazici-tugu-23-05-01

Usled dramatičnih dešavanja koja su zadesila našu zemlju, prepoznali smo potrebu da damo doprinos u prevazilaženju tuge, straha i žalosti kojom su pogođeni svi članovi našeg društva, bez izuzetka!

Delimo tekst naše saradnice - istaknutog stručnjaka iz oblasti psihijatrije, Prim.dr sci med Ranke Radulović, koja je psihijatar sa preko 30 godina kliničkog iskustva na Klinici za psihijatriju UKCS Beograd, psihoterapuet ECP, muzikoterapeut, supervizor UMTS, osnivač i predsednik Udruženja muzikoterapeuta Srbije. Takođe, dr Radulović realizuje kurseve dijagnostike poremećaja žalosti i praćenje, namenjene lekarima i zdravstvenim radnicima sa visokom školskom spremom, studentima medicinskog fakulteta i više medicinske škole. Kursevi za cilj imaju prevenciju nastanka komplikovanih reakcija žalosti kod osoba koje su doživele gubitak bilo koje vrste! Polaznici programa nauče kako da razlikuju normalne reakcije na gubitak i dijagnostikuju poremećaj produžene žalosti, koji je nova dijagnostička kategorija u ICD – u. 

DA ZNATE. Svaka osoba ima svoj način kako žali i kojom brzinom se adaptira na gubitak. Postoje određene faze u procesu žalovanja. U prvoj fazi smo zamrznuti, u neverici, bespomoćni, koristimo razne mehanizme negacije. U drugoj fazi se smenjuju ljutnja, bes, plakanje, čežnja, optuživanje i samooptuživanje. Posle tog ide faza dezorganizacije kada pokušavamo da se adaptiramo na život sa gubitkom, ali nam teško ide. I, konačno, faza reorganizacije kada naučimo da živimo sa gubitkom. U toj fazi možete da se ponovo radujete, iako ste zbog nekih gubitaka, zauvek u žalosti. Ovo faze nisu oštro odvojene, jer kad pomislimo da smo bolje, neki događaj, susret, pesma, mesto izjava ili objava koju pročitamo na društvenim mrežama mogu da nas vrate u ranije faze. 

Žalost nije bolest, ali ako se "zaglavimo" u prvoj ili drugoj fazi, nastaje komplikovana reakcija žalosti koja nosi rizik nastanka psihijatrijskih, psihosomatskih poremećaja, bolesti zavisnosti i traumatofilnog ponašanja, kada smo skloni povredama i nesrećama. 

Danas je većina stanovništva u akutnoj žalosti, iako prema izvestaju medija vidimo da ima i izuzetaka. Kada smo preplavljeni afektom, glava i telo su "nepovezani", mozemo biti skloni telesnim povredama, nepredviđenim i nekontrolisanim reakcijama, pogrešnim procenama, greškama; možemo da reagujemo burno, a zaključci koje donosimo danas ne moraju biti objektivni posle vremenske distance. 

Bol žalovanja je teška. Već smo imali mnoge gubitke. Mnogi imaju neprepoznatu komplikovanu reakciju žalosti od ranije, pa je svaki nova vest, svaka nesreća, svaki gubitak, realan ili simboličan, "kap na punu čašu". Ljudi sa komplikovanom reakcijom žalosti mogu biti zauvek neupadljivi, ali u nekom trenutku mogu da izazovu nesreću - za sebe i za druge. Postoje i oni koji su monstrumi, koji u žalosti drugih uživaju i jedva čekaju teško vreme i priliku da svoje zlo ispolje na bilo koji način. Postoje i slabe, nezrele strukture ličnosti, odrasli i deca, podložni sugestiji bilo koje vrste, uživo, preko medija ili na internetu, koji uzimaju za modele jake uzore, koji mogu biti dobri ili loši. Slabe strukture ličnosti brzo donose, često, pogrešne zaključke (neki od njih zato što ne mogu da razumeju uzrok i posledicu, a neki zato sto su višestruko traumatizovani, pa im "mozak ne radi"). Slabe strukture ličnosti uopšte ne mogu ili slabo tolerišu teška osećanja, pa zbog pritiska izvana ili iznutra, povrede sebe, drugog ili naprave drugu štetu, namerno ili nenamerno, svesno ili pomućene svesti, sa ili bez predumišljaja. 

Postoje i bolesni od ranije ili novooboleli, koji ne uzimaju lekove. Odrasli i deca. 

Zato dobro izvagajte svaku reč, svaku objavu. 

SVI. Roditelji. Nastavnici. Mediji. Autoriteti i javne ličnosti. 

Izbegavate alkohol, narkotike. Redovno uzimajte lekove, ako ih morate uzimati. Sklonite oružje od sebe i drugih. Izbegavajte agresivne sadržaje i predoziranje informacijama iz medija i društvenih mreža, ako vidite da vam to pojačava teška osećanja. 

Idu teški dani. Moramo zajedno proći kroz svoju ličnu i kolektivnu žalost. Važno je da znate u kom pravcu idemo. Čuvajte se. Evidentirajte svako neobično ponašanje kod sebe i okoline. Na vreme reagujte. Ne žurite. Pažljivo obavljajte poslove. Pratite faze žalosti kod sebe i kod svojih najbližih. U slučaju da ne spavate, ne jedete, ne možete da obavljate redovne aktivnosti i idete na posao, imate ideje da biste sebe ili drugoga povredili, imate pogoršanje simptoma postojeće telesne ili psihicke bolesti, potražite pomoć psihijatra. Ukoliko imate potrebu za razgovorom, pozovite kontakt telefone za pružanje psihološke pomoći. Samoinicijativno uzimanje većih količina lekova za smirenje, alkohola ili narkotika usporava proces žalovanja i zaglavljuje vas u prvoj fazi i nosi rizik komplikovane reakcije žalosti. 

Osobe sa komplikovanom reakcijom žalosti treba lečiti terapeut koji je posebno edukovan za terapiju žalosti. 

Mili moji, godinama radim sa ožalošćenim, iako neki sada misle da ne mogu dalje, da je ne znaju kako dalje, da je kraj, ...nije. 

Nije, za one . koji su preživeli

Idemo sat po sat, dan po dan. Da budemo kao pojedinci i kao društvo bolji, zdraviji i efikasniji. Svi zajedno. Sa ljubavlju i sa verom. 

Kao dug i obaveza prema životu i onima koje sahranjujemo.